Balavac (Acerina cernua) Balavac isprutani (Acerina schraester)

Koštrelj – Buljež – General – Šrac

Balavac obični,nije šlangić kao njegov prugasti rodjak.Po ledjima je tamnomaslinast,po tijelu ima pjege,a koža mu je sluzava i pokrivena oštrom,sivom krljušti.Prednja i zadnja ledjna peraja su mu srasla i jako je bodljikava,a i škržni poklopci su mu bodljikavi.Naraste do 25 cm.,a hrani se sitnom ribom,crvima i insektima.Lovi se najčešće na glistu i zbog proždrljivosti,udar mu je jak.Mrijesti se u martu i aprilu,a ikru izbacuje u pličacima po kamenju i vodenim biljkama.Meso mu je ukusno,a naročito dobro za riblje čorbe.

Balavac isprutani ima duguljasto tijelo,na ledjima bodljikavo ledjno peraje,ledja su mu tamnozelena,bokovi rumenkasti,a trbuh sivo bijel. Ledjno peraje mu je dugačko i vezano od početka ,pa do kraja ledja.Duž tijela ima tri-četiri tamne pruge,po kojima je dobio drugi dio imena.Po tijelu ima sitnu, oštru krljušt,i jako je sluzav.Po tome je dobio prvi dio imena.Naraste do 30-ak cm., ima dobro meso,a najbolje se hvata na glistu.Mrijest mu je u aprilu i maju.

Ova mala riba, prosječne dužine od 10 cm, a maksimalne 25 cm, koja liči na mladog bandara, može se naći širom Evrope. Pripada familiji grgeča. Ima dva dorzalna peraja koja su potpuno spojena što ga razlikuje od bandara čija su dorzalna peraja razdvojena. Oči su mu velike i purpurne boje. Telo mu je maslinasto-zeleno prošarano tamno braon tačkama poredanim u redove na leđima, bokovima, repu i dorzalnim perajima.

Skriva se u najdubljim delovima sporih tekućih rijeka i kanala, dok ga u mirnim vodama skoro i nema. Aktivan je u toku dana. Živi u malim jatima koja polako pretražuju dno u potrazi za hranom. U prirodi se najčešće hrani insektima, mladim amfibijama, crvima i larvama. Mada balavac ne spada u grabljivice, veći primjerci mogu jesti vrlo sitnu ribu.

Balavac postaje polno zreo sa tri godine. Pari se u aprilu ili maju kada se temperatura vode popne na 10 do 15°C. Ženka je u stanju da položi do 100.000 jajašaca koja se lijepe na biljke i kamenu podlogu. Nakon izvaljivanja mlađi, dvanaestog dana od mrijesta, mlađ ostaje u dubokoj vodi. Raste izuzetno sporo, pa većina balavaca ne poraste više od 8 cm za dvije godine. Može živjeti do devet godina.

LOV BALAVCA
Mali je broj ribolovaca koji pecaju balavca. Razlog je njegova veličina. Međutim, on može biti bitna vrsta kada se govori o takmičarskom ribolovu. Treba imati u vidu da se balavac kreće u jatima na dnu voda. Obično se sa njim pomjeraju i jata krupnijih deverika i bodorki. Noću miruje na pješčanom ili ilovastom dnu, dok je danju aktivan u potrazi za hranom. Peca se lakim priborom za bijelu ribu. Obično se javlja kao neželjeni gost na gruntu kada je mamac glista.

Bucov

  BUCOV (Chalcalburnus chalcoides)

 Lokalni nazivi :    Pegunca
 Max. dužina: max  40cm.
 Vrijeme mrijesta:  od  maja  do juna.

Opis i građa:
Gornja strana glave i leđa su tamni sa zelenkastim prelivom, a bokovi tijela i trbuh su srebrnaste boje. Osim repnog, sva peraja imaju crvenkastu boju pri osnovi, a po obodu su siva. Obično narastu i do 40cm. od 15 do 25 cm a postoje podaci da dosežu i do 40cm. Uzduž bočne linije ima 57 do 70 komada sitnijih krljušti. Ko zna zašto, ali u svakom slučaju neopravdano, kod nas je praksa da se naziv bucov koristi za bolena.
Navike, stanište, rasprostranjenost:
Hrane se faunom dna i larvama riba. Za razliku od bolena, kome je nalik, ne hrani se kederima. Žive u mirnijim vodama crnomorskog sliva i nemaju privrednog značaja.
Razmnožavanje:
Mrijesti se u maju i junu, na šljunkovitoj podlozi. Plodnost mu je od 20000 do 40000 jaja. Na prednjem kraju tijela i na glavi, u periodu mrijesta, kod mužjaka se javljaju bradavičasti naraštaji.
.

Plotica

PLOTICA (Rutilus pigus virgo)

Nazivi: plotnica, crvenpera bjelica,plotičica,platnica
Max. dužina: 30cm i doživi i 15god. 
Max. težina: 200-350g,

rijetko 1kg. 

Vrijeme mrijesta: od maja do jula.
Navike, stanište, rasprostranjenost:
Plotica je stanovnik brzih tokova, a zone u kojima se zadržava imaju kamenito ili šljunkovito dno. Nju možemo naći u svim evropskim vodama. Voli čiste, tekuće vode. Rasprostranjena je u širokom reonu koji obuhvata areal pastrmke i lipljena, ali i deverike i mrene. Najčešće živi pojedinačno, ponekad u jatima, na ušćima, u donjim tokovima rijeka, a često je ima i na površini. Ona hranu traži u srednjim slojevima i na dnu, a kada je na površini, sladi se insektima.
Opis i građa:
Tijelo je kod ove vrste izduženije nego kod drugih vrsta roda Rutilus. Plotica (riječni vuk) je riba plavo-zelenih leđa, srebrnastih bokova, crvenkastih peraja i izduženog tijela. Trbuh je svijetliji ; na repnom peraju je sivi obrub. U periodu mriješćenja, mužjaci dobivaju žive boje. Ona važi za lukavog i opreznog borca. Toliko je vješta, da je ljubitelji lova ponekad porede sa pastrmkom. Može da naraste do 30cm i dostigne težinu od 1kg. Najčešći primjerci su od 200-350g.
Razmnožavanje:
Mrijesti se od maja do jula, a ženka lijepi ikru na vodeno bilje. Za vrijeme mrijesta na glavi i leđima ima sitne kvržice, kao bradavice (mrijesni osip), pa mnogi misle da je bolesna. Plodnost je 40 000 do 60 000 jaja. Jaja su ljepljiva i prićvršćuju se za podvodno kamenje i bilje.
Mamci i pribor za lov:
Ono što će privući ploticu jeste jedan crv zakačen krajem, na udici br.18. Odgovarajuća žičana udica za ploticu mora da bude široka, oštra i snažna. Predvez je tanak - 0,10mm, što podrazumjeva i odgovarajući osnovni najlon. Na top listi najkorištenijih mamaca za lov plotice nesumljivo se nalaze crvi i trava. Ali, ponekad treba pokušati i sa kruhom, tankim glistama ili čak na zrno kukuruza šećerca (u nižim tokovima). Kada je primama u pitanju, ona se svodi na praćkanje crva ili bacanje kugli. Ipak, i ovdje se treba pridržavati osnovnih pravila: praćkanje se vrši u malim količinama (ne više od pet do deset crva po izbačaju), ali često. Isto važi i za čvrstu hranu. Idealna hrana za lov plotice mora biti dovoljno teška da pada na dno, ali i dovoljno rastresita da "proradi" čim se nađe u vodi. Idealna zona lova je petnaestak metara nizvodno od mjesta gde ste stacionirani. Praćkanje crva vrši se na pet do deset minuta, a tok vode nosi ih ribi na trpezu. Ovaj metod važi samo za rijeke sporijeg toka. Kada se lovi u otežavajućim okolnostima (visoka voda, brz tok i zamućenost), valja pribjeći krupnijem i uočljivijem mamcu i nešto debljem predvezu. Plotica se najbolje lovi u zimskim mjesecima.

Štuka

ŠTUKA (Esox lucius) 

Max. dužina: preko 1,5m.
Max. težina: preko 30kg i preko 40 godina.
Vrijeme mrijestenja: od januara sve do aprila.

Opis i građa:

Izduženo tijelo pokriveno sitnom krljušti štuke je prava mišićna opruga, koja omogucava da se pri napadu postigne početno ubrzanje do 11 m/s, što je rekord među ribama. Ipak maksimalne brzine plivanja štuke nisu tako imponzantne i ne prelaze 60km/h. To govori da štuka nije uporni progonitelj i da u slučaju neuspješnog napada brzo odustaje od daljeg gonjenja plijena. Izuzetno ubrzanje omogućava snažno razvijeno repno peraje, srazmjerno debela repna drška, dodatna propulzivna površina daleko pozadi i međusobno blisko i naspramno postavljena neparna peraja, te sprijeda valjkast i zašiljen oblik tijela koji lako probija vodu. Moćno oružje za hvatanje plijena su velika usta, kljun kao u patke, puna oštrih zuba različitog oblika i veličine, postavljenih na svim kostima glavenog skeleta u viličnomi jezičnom predjelu, na koje se ribolovci, u svim priručnicima obavezno upozoravaju. Pri uzimanju hrane, štuka plijen hvata s boka i okreće ga naprijed glavom, te ga tako guta. Snažna muskulatura usta i ždrijela je u stanju da prostor usne duplje višestruko proširi, što uz ogroman zijev i rastegljiv želudac, omogućava relativno sitnim štukama gutanje krupnog plijena. Riblji mjehur ima otvor koji se produžava u crijevo, sva peraja imaju meke zrake bez bodlji, a trbušna peraja se nalaze na sredini trbuha. Sjeverna štuka ima potpun niz krljušti od vrha do dna obraza odmah iza očiju dok je škržni poklopac koji se nalazi iza obraza pokriven krljuštima samo na gornjoj polovini. 

Navike, stanište, rasprostranjenost:

Naša štuka je riba nizijskih voda, rijeka, jezera i bara. Prema nepouzdanim podacima, naraste do 1,5 pa i 2m i 34 kg mase. Znatno su realniji podaci o težini do 15 kg. Odrasla sjeverna štuka je velika riba sa najvećom zabilježenom težinom od 20 kg i dužinom od 140 cm. Životni vijek procjenjuje se na 40 godina, ali se dopušta mogucnost da može da bude i duži. Medu našim predatorskim vrstama štuka je vrsta koja guta najkrupniji plijen (u odnosu na sopstvenu veličinu). To objašnjava i njenu alavost za kederima i varalicama jedva manjim od nje same. Dnevna i sezonska distribucija štuke zavisi pretežno od njenog uzrasta. Treba naglasiti da je to predatorska vrsta koja najprije prelazi na ishranu ribom, već poslje dva mjeseca života, pri dužini od nekoliko cm. Pri tom je instinkt toliko jak da se mlađ štuke, u slučaju nepovoljnih uslova za proljetni mrijest drugih vrsta i njegovo kašnjenje hrani pripadnicima svoje vrste koji zaostaju u rastu. Već u aprilu i maju se duž obraslih obala bara, kanala i rijeka mogu vidjeti sitne štuke (penkala) uredno postrojene i "zamrznute" u položaju očekivanja plijena. Sa završetkom prve sezone života, u zavisnosti od uslova, štuke dostignu i 30 cm dužine. Tokom te prve godine se intenzivno hrane svakim plijenom koji mogu da progutaju. Pri tome, ne biraju hranu i najviše jedu najčešću vrstu ribe u staništu. Onda kad to postane sama štuka nastupa nemilosrdni kanibalizam. Odrasle štuke se osim ribom hrane i žabama, sitnim vodenim pticama i neopreznim sitnim sisarima.

Razmnožavanje : 

Štuka se mrijesti prva, već krajem zime, u našem podneblju od februara do aprila. Mrijesti se obično u plićacima obraslim travom gdje jaja polaže nasumice. Prvi put ulazi u mrijest sa 3-4 godine starosti. Ženka, u zavisnosti od veličine, polaže 16-75 hiljada komada ikre, čija inkubacija, poslje oplođenja traje 10-15 dana. Nakon 1,5-2 mjeseca, sa porastom do dužine 3-5 cm, prelazi se definitivno na ishranu ribom, a to se otprilike dešava u vrijeme proplivavanja tek izvaljene mlađi grgeca i ciprinidnih riba, štukinog prvog plijena.

Mamci i pribor za lov:

 Štuka je izraziti vizuelni predator. Dakle, vid joj je glavno orijentaciono čulo. Oba oka su okrenuta napred, što daje stereoskopski vid, koji omogućava dobru predstavu o dubinskoj oštrini. Od organa lateralnog sistema, posebno je značajna grupa senzornih papila na spoljašnjoj strani donje vilice. Najbolji uspjeh u lovu štuka postiže pri dobroj dnevnoj svjetlosti, ali ne i pri prejakoj, kad i druge ribe dobro vide nju, pa to treba imati u vidu kad se planira odlazak u ribolov. Sa zamućenjem vode lov se produžava, jer u nedostatku povoljnih uslova za lov ima više promašaja, pa i više pokušaja. Busija koju štuka uzima zavisi od terena. Ako nema grijanja, panjeva i potopljenih vrba, ili su zauzete krupnijim primjercima, dobra je i podlokana obala. U nedostatku bolje busije, i ravna površina betonskog zida je dobra, a kad nema druge, štuka legne i na golo dno i vreba. To stajanje štuke u busiji je savršeno mirno "zamrznuto", sve do trenutka približavanja plijena, kada štuka, polako mašuci grudnim perajima, počinje ukrućena da prilazi plijenu. Kad u dejstvo stupi rep, napad je uveliko u toku, a plijen obično tada počinje da bježi, što je već prekasno. Pri tome je štuka u stanju da izvanrednom brzinom iz pravolinijskog plivanja uvijanjem tijela promeni pravac i da parira izrazito naglim promjenama pravca plijena u pokušaju bijega.

Proljeće
Buđenje prirode u rano proljeće, u Februaru, je pravi trenutak za ljubav kod štuke. Jedna štuka, ženka, okuplja oko sebe veći broj mužjaka i ljupki čin mriješćenja se odvija u manjim kanalima ili zalivima, na zatravljenim mjestima, poplavljenim nadolazećim proljećnim vodama. Optimalna dubina za ljubavnu romansu je između 0,5 i 1,2 m. Već tada ova ljepotica često plaća svoj prvi danak (ne)civilizaciji. Omamljena od stvaranja novog života, mora da se bori sa "Ljubiteljima prirode", gonjenim instinktom predaka i naoružanim motkama, mrežama i raznim oštrim baštenski alatkama. Za one koje vole riblje meso, čak iako štuku u to vrijeme kupuju u prodavnicama gde ne bi trebalo da je bude, jedna provjerena informacija: meso štuke u periodu mrijesta nije dobrog kvaliteta, jer je zbog nalivanja ikre siromašno mineralnim i hranljivim materijama. Budite oprezni i sa ikrom štuke i pred mrijest. Jajašca su obavijena sluzavom opnom, koja ima nadražujuce dejstvo i služi za zaštitu. Zbog toga štuka i nemora da pravi gnijezda za mrijest, kao što to čine neke druge vrste, smuđ npr. Izuzev patuljastog američkog somčeta - cverglana ni jedna druga riblja vrsta ne jede ikru štuke. No i ovaj "antipatični došljak iz Amerike" je dovoljan da, u vodama nastanjenim štukom, bitno doprinese desetkovanju njene populacije. Sa daljim buđenjem proljeća i početkom proljećnih poljoprivrednih radova, na poljima oko kanala u kojima žive štuke dolazi vreme za plaćanje sledećeg danka. Da bi se njive mogle obrađivati moraju se predhodno ocijediti od suvišne vlage, a to se reguliše tako sto se drastično snizi nivo vode u kanalima. Tako dobar dio ikre ostane na suhom i propadne. Posle mrijesta, štuka kratko vrijeme miruje, a onda počinje intenzivno da se hrani i prelazi na svoj razbojničko - samački način života. Ni jedan živi stvor, koji je manji od nje, a kreće se po njenoj teritoriji nije bezbedan. Ipak, oko 95% njene hrane čini riba i to uglavnom, bolesna ili povrijeđena. štuka se zbog toga može nazvati i sanitarcem voda koje nastanjuje i u kojima je riba uvijek u dobroj kondiciji.

Ljeto
Iako se štuka ,u principu, može upecati preko cijele godine, njen apetit je ipak promjenljiv. Sa dolaskom ljeta i visokih temperatura štuka se teže da upecati. Prvi razlog za to je obilje hrane koja je dostupna u svakom trenutku. Zato je ona relativno rijetko aktivna u pogledu lova i dobar dio vremena provede u mirovanju, sita. Drugi razlog, za smanjenu mogućnost ulova, je velika zatravljenost vode. Pored toga sto fizički onemogućava varaličarenje, zatravljenost je opasna i za život, ne samo štuke, nego i svih ostalih ribljih vrsta. Događa se da na manjim kanalima sa niskim vodostajem i visokom temperaturom vode koncentracija kiseonika toliko opadne da dođe do gušenja ribe. To je još jedan faktor koji utiče na brojnost, ovoga puta ne samo štuke, nego i svih ostalih vrsta. Slična pojava se ne dešava na većim i dubljim vodama, pogotovo ne na otvorenim tekućim vodama. Krajem ljeta štuka kao da osjeća da se bliže posniji dani, pa počinje intenzivnije da se hrani. U to vrijeme su šanse za uspješan ulov povećane i tada je štuka zakačena za varalicu, najborbenija.
Jesen
Jesen je top sezona za pecanje štuke. Iako je ona aktivnija u februaru, neposredno pred mrijest, ipak je jesen najbolji dio sezone za njen lov. To je vrijeme kada se gomile vikend - ribolovaca upućuje na vode sa kantama prepunim sitnih kedera i kada se izlovi veliki broj uglavnom nedoraslih primjeraka štuka, koje se ni jednom u svom životu nisu izmrijestile. To je još jedan danak koji štuka plaća, ovoga puta ribolovcima koji se ne mogu označiti kao sportski. Ovdje se mora postaviti principijelno pitanje: da li je veće zadovoljstvo upecati 25 štuka ukupno teških 6-7kg ili dva komada od po 3-3,5kg, da ne govorimo o jednoj od 6-7kg? O tome koja je od ove tri varijante bolja za sportske ribolovce, ako se gleda na malo duže vremenske staze, nema potrebe raspravljati. Druga polovina jeseni je vrijeme kada se mogu upecati najveci primjerci. Ako pravilno odaberete vodu i varalicu, ako imate dobru intuiciju i ako čitate dobre časopise o ribolovu, imaćete šanse da se veoma sretni vratite kući sa pecanja. To je vrijeme kada se većina vrsta bele ribe, glavne štukine hrane, sprema za prezimljavanje. Štuka se tada spušta u niže slojeve vode i lovi prikradanjem, uz kratke i munjevite napade.
Zima
Sa nailaskom zime i hladjenjem vode, opada intenzitet metabolizma štuke. Ona se tada mnogo rede hrani, mada sa uzimanjem hrane ne prestaje, jer je to vrijeme sazrijevanja ikre. Zimi, kada vode pokrije led, štuka je najmanje ugrozena u odnosu na ostale periode godine. Posto su vode koje nastanjuju bogate trskom, koncentracija kiseonika skoro nikad ne padne ispod dovoljnih granica, a minimalne količine hrane nikad ne nedostaju. Led, koji onemogućava ribolov, je najbolja zaštita koja štuki pruža šansu da sa dolaskom prvih toplijih proljećnih dana ponovo pokuša da obezbjedi potomstvo, koje će jednoga dana možda biti i izvor zadovoljstva za prave, sportske ribolovce.

Mali Vretenar

MALI VRETENAR (Zingel streber) 

Lokalni nazivi: mali fratar, žuti čop
Max. dužina: 22 cm
Max. težina: 250g 
Vrijeme mrijestenja: april-maj 

Opis i građa:
 Vretenastog je oblika tijela, mada nije brza riba, baš naprotiv veoma je lijen. Uglavnom se nalazi na pjeskovitom dnu ili kamenitom gdje strpljivo čeka hranu. Tijelo mu je od svijetle do tamno žute boje sa mrkim poprečnim prugama i veoma sporo raste. Na prvim leđnim perajima ima 8 do 9 žbica, na drugim 12 do 13, a na donjim perajima 12. Veoma rijetko se lovi, ali ima veoma ukusno i kvalitetno meso.

Navike, stanište, rasprostranjenost:
 Mali vretenar naseljava uglavnom Dunav, Savu i Tisu, ali ima ga i u Velikoj i Zapadnoj Moravi, Kolubari, Drini i dr. Živi na velikim dubinama, i najviše voli kamenito dno. Postaje aktivan nakon zalaska sunca. Tada traži hranu. Neobična sposobnost ove ribe je da se zadrži na dnu čak i uprkos najjačim strujama. Hrani se isključivo organizmima koji prolaze kraj nje nošeni vodenom strujom.
Razmnožavanje:
Mrijesti se u aprilu i maju, a veći primjerci postaju grabljivi i hrane se punoglavcima i sitnom ribom. Jaja polaže na kamenje. 
Mamci i pribor za lov:
 Lovi se najviše noću i pred zoru, a za lov se najčešće koristi fini pribor: najlon debljine do 0.30 i udice 14-8. Lovi se dubinski, bez plovka sa klizajućim olovom. Za mamce se koriste: larva bijele bube, crvena i ritske glista, punoglavac i puž golać.

Šaran

ŠARAN (Cyprinus carpio)

Slika preuzeta sa poljskog sajta © "Riblje Oko"

 Lokalni nazivi: krap, krmača, dunavski lisac
Max. dužina: do 120cm i preko 40 godina
Max. težina: preko 30 kg
Vreme mresta: od 2. maja do 15. juna


divljak - C. c. morpha regina

ribnjački, golać, unger - C. c. morpha hungaricus
Opis i građa:

Šaran je najznačajnija riba ravničarskih reka kako sa sportskog, tako i sa gastronomskog, a i privrednog aspekta. Od svih riba najčešce se nalazi na našim trpezama (ribnjački šaran - golać). Ribnjački šaran je selekcionisan da ima što veći prirast uz obilje hrane. Profil index* divljaka menja se između 3,5 do 4,5, telo mu prikrivaju velike krljušti, cikloidnog tipa. Najčešće imaju 32 do 38 krljušti duž bočne linije, od gore je braon, sa strane zlatno žut, a stomak mu je svetlo žute boje. Imaju ispred podrepnog i leđnog peraja po jednu veliku bodlju, čije su zadnje ivice nazubljene. Imaju meke zrake bez pravih bodlji. Nedostatak zuba u vilicama nadoknađuju jaki ždrelni zubi. Žaranima nedostaje masno peraje. Iako šaran sazreva već kod užine od 30 cm, on može da dostigne dužinu do 1m i težinu do 28 kg. Šaran ima četiri brka, po dva sa svake strane usta. Profil index* ribnjačkog šarana je 2 do 2,5.
Navike, stanište, rasprostranjenost:

Poreklom je sa područja između Crnog mora i Kaspijskog mora i Kazahstana. Odatle je prenet u skoro sve umerene vode sveta Bira obično kanale, jezera, pa i mirnije reke, pa ga stoga u Dunavu ređe nalazimo. Postoji i tzv. Češki šaran, koji takođe spada u ribnjačke šarane. On ima krljušti, ali se mnogo razlikuje po obliku od pravog divljaka. Zdepast je i ima izrazito strma leđa. Pravi dunavski oklagijaš je riba vretenastog oblika i naseljava gotovo sve nizijske reke. Iz Evrope je preseljen u Severnu Ameriku i Australiju. Često ga zovu i "dunavski lisac", jer dugo ispituje mamac, pa ga je teško uloviti.
Razmnožavanje:

Mresti se od aprila do maja, kada izbacije od 200000 do 700000 jajašaca koja se razviju za 8 dana.
Mamci i pribor za lov:

U povoljnim uslovima postiže velike težine, ali mu borbenost nije u srazmeri. Zakačen na udicu, brzo se predaje. Uboden na udicu, pronaći će i najmanji zapon da obmota najlon oko njega, a onda zbogom. Na kamenitim delovima reke držaće se dna da bi najlon prerezao na kamen ili školjku. Njegovo telo je gomila mišića (ne predaje se do poslednjeg časa). Kao svoje stanište, od koga se ređe udaljava, obično bira potopljene panjeve i stabla koja su duže vreme u vodi. Ovakva drva su načeta crvima, koji su mu, pored školjki i puževa, glavna hrana. Najčešce mesto za lov se pronalazi posmatranjem površine Dunava. Tako se uočavaju karakteristični klobuci koje šaran pravi pri hranjenju. Kada se utvrdi da se radi o potopljenom deblu, na najlon se vezuje samo olovo, pa se pretragom po dnu određuje dubina i položaj potopljenog drveta. Na ovakvim mestima je obično pogodno koristiti jedan do dva stapa. Riba se uglavnom kreće uz krajeve stabla. Ako ne odredimo tačan položaj stabla i pojedinih grana, sigurno ćemo mnogo više kačiti i kidati najlona i udica, a drmanjem štapa šaran će se rasplašiti.
Štapovi
Za ovakav način ribolova potrebni su izuzetno snažni štapovi, jer je ribu neophodno što pre izdići od dna i potopljenog debla. U suprotnom, šaran će se uplesti u granje, što je unapred izgubljena bitka. Dvodelne "germine" su još uvek nezamenljive, a nemali broj ribolovaca još uvek koristi snažne bambuse. Dugacak štap se više savija, sto je neophodno izbeći, a i pogodan je za lov iz čamca. Na mestima gde su potopljeni panjevi, voda je uglavnom vrlo jaka, pa je potrebno i teže olovo. Idealan štap je duzine 240cm, bacačke tezine 70-150 ili 100-200 grama. Štapovi od karbona, odnosno mešavine karbona i fibera, takode se mogu koristiti.
Najloni
Pošto se ovde ne preporučuje zamaranje dok se riba ne odvoji od stabla, najloni tanji od 0,45mm ne dolaze u obzir. Znači nikako istegljivi, jer se ribi ne sme dati prostora da se negde zavuče. Ipak ne treba ni preterivati, deblji najlon je vidljiviji, a povećava otpor vode, pa je samim tim potrebno stavljati i teže olovo. Šaran je izuzetno oprezna riba i ako oseti prevelik otpor, nece se prevariti. Nikako ne stavljati predveze. Jedna udica direktno vezana (bez putila), graničnik obično od ventil-gumice (najjednostavnija i najjeftinija varijanta) i klizajuće olovo. U zavisnosti od dubine i brzine vode, stavlja se olovo težine 70-120 grama. Kad se lovi šaran nikad ne treba stavljati dve udice zato što se jedna udica uvek uplete u granje.
Mašinice
Pošto ovde popuštanja nema, većina ribolovaca steže kočnicu do kraja, jer ako šaran krene svojim putem, već je pod stablom. Mnogi ribolovci koriste stari način ribarenja na namotače. Možda ce mnogi na ovo odmahnuti glavom, ali ovakav nacin ima svoje prednosti. Mašinice koje se preporučuju za ovaj vid pecanja su Quick 330 i 440, Kardinal 57, 155 i 77, Mitchel 300, 306, 410 takođe i nezaobilazni Shakespear-ov Prezident i Ambideks. Kao što vidite, izuzetno jake mašinice velike snage, uglavnom sa pužnim prenosom.
Udice
Šaran ima veoma meka usta, koja se u borbi lako rascepe, a riba se oslobađa. Oblik šaranske udice vec je uglavnom poznat. To su kratke i široke udice, malo zakrivljene, radi lakšeg kačenja. Vrh običan ili kriv (papagajke), materijal čelik, a u novije doba karbonke laserski ili hemijski oštrene. One su izvanredne za ribolov na kanalima i jezerima, gde nema zapona i gde se riba može do beskraja zamarati. Međutim, u panjevima te udice slobodno zaboravite. Isključivo Mustadove čelicne kovanice dolaze u obzir. Najpre zbog mnogo veće snage, a potom što su znatno deblje od karbonskih pa teže proseku šaranove usne. Preporučljivi brojevi u lovu su 1/0, 2/0, 3/0. Ako stavljate manju udicu, znaci 1/0, i riba savije štap, a vi je u kontri ne zakačite odmah, stavljate veću. Taj šaran ima usta da u njih može stati pesnica i mora se što pre izdići od dna pa je potrebna debela udica velike snage.
Prihrana
Prihranjuje se u manjim količinama sa probarenim kukuruzom. Male količine hrane služe samo zato da se šarani naviknu na tu hranu i da je uzimaju bez podozrenja. Riba u panjevima ima dovoljno hrane za razvoj, jer kad bi čekala nasu prihranu slabo bi napredovala. Kukuruz za prihranu mora biti tvrd, jer se u suprotnom nakupi mnogo bele ribe i rakova. Na takav se kukuruz i peca. Obično se prihranjuje uzvodno 7-10 m od mesta pecanja.
Mamci
Šaran se može loviti na durboka, zelenu glistu, običnu glistu, crviće, noklu (valjak), hlebnu ružu, gnječen hleb, kukuruz (stari i mladi), školjku, rečnog puža, rovca ribicu, baren krompir, pa čak i na tvister. Najbolji mamac od svih je nokla koja se pravi na sledeći način: 2/3 kukuruznog i 1/3 pšeničnog brašna zamesiti u hladnoj vodi (po želji obojiti i dodati mirise). U lonac staviti vodu da provri. Od smeše se odmah prave nokle veličine oraha. Nokle se ubacuju u kipuću vodu i mešaju se varjačom da se ne zalepe za dno. Kada nokle isplivaju na površinu vade se i stavljaju pod tekuću hladnu vodu. Ovako napravljena nokla kada se baci o pod mora da odskoči bar jedan metar. Dobro pripremljena na udici stoji 2-3 sata, a voda i bela riba teško je skidaju. Školjke i puževi se pripremaju tako sto se očišćeni ostavljaju na jakom suncu da se isuše. Tada postaju kao guma, pa ih bela riba teže skida. Kuvanjem takođe postaju tvrde, ali se zbog neprijatnog mirisa preporučuje da se to radi napolju. Od glista u obzir dolazi isključivo zelena ritska, jer sve ostale odmah napadne bela riba. Šaran će najbolje gristi pred porast vode, u blagom porastu i opadanju.
* Profil index je srazmeran rast visine i dužine.

Karas

KARAŠ (Carassius carassius) Karaš je slatkovodna riba, nastanjena u svim stajaćim i tekućim vodama Evrope. Izuzetak čine hladna i duboka jezera i brzo tekući potoci. Pošto mu je potreba za kiseonikom niska, može se naći i u močvarama i barama. Karaš povoljne životne uslove nalazi u toplijim priobalnim delovima jezera, drezgarama, ivičnim delovima trskara. Zimi se povlači u dublje slojeve vodene mase. Karaš uglavnom poraste od 15 do 25cm, može da postigne težinu od 1,5kg. Telo mu je visoko, sa strane spljošteno. U Mađarskoj žive dve vrste, srebrni karaš i zlatni karaš. Njihovo razlikovanje ne predstavlja problem, pošto su leđa zlatnog karaša višlja i blizu repnog peraja ima tamnu mrlju. Glava mu je mala, usta terminalna i bez brčića, a ždrelni zubi su visoki, spljošteni i jednoredni. Leđa su tamnobraon boje, na bokovima varira od zlatnožute do srebrnastosive (zlatni karaš), trbuh sivkast. Telo je pokriveno krupnim i usađenim krljuštima. Leđna peraja su veoma duge osnove (14-21 žbica), a podrepna kratka (5-8). Prva žbica i jednog i drugog peraja je snažna i nazubljena. Mresti se u maju i junu, i ženka položi oko 300.000 komada jajašaca na podvodnom bilju. Izlegle larve u prvom periodu se hrane planktonom, kasnije prelaze na sitnije biljne i životinjske organizme, na mlade izdanke biljaka, crve, puževe i školjke.

Smuđ

Klen

Grgeč