Skobalj
Skobalj, škobalj, podust, jatnik, šljivar, a ima još puno narodnih imena, najbrojnija je riba u našim rijekama. Naseljava sve regione, počev od nizijskih pa do pastrmskih voda, ali su naj brojniji u regionu mrene. Tjelo mu je duguljasto, malo spljošteno, leđa tamno zelena, a bokovi i trbuh srebrnasto bjeli. Gornja vilica mu je hrskavičava i nešto izdužena u odnosu na donju, pa otud u mnogim krajevima narodno ime – podust.
Mrijesti se u aprilu i maju, naraste, ali rjetko i do 2 kilograma. Dok je mlad (skobalj sprudaš), hrani se planktonima, a kasnije algama, sitnim vodenim životinjicama i ikrom drugih riba. Može da živi u stajaćim vodama ali ih nevoli. Skobalj je jatna riba koja se uvjek drži dna izuzev u sparnim ljetnjim danima kada izlazi na površinu vode. Najbolja mjesta za lov skobalja su tamo gdje se brzina toka smanjuje, a dubina naglo povećava.
Što je tok vode ravnomjerniji i pravilniji to je bolje mjesto za lov ove ribe. Sezona lova na skobalja počinje krajem maja i traje do polovine oktobra. U to vrjeme skobalj naj aktivnije grize, ali ga sa nešto manje uspjeha love tokom cjele godine. Intenzivno napada mamce dva sata po izlasku sunca pa do 11 časova. Tada se zasiti i hrana ga ne zanima sve do popodne između 15 i 16 časova. Onda ponovo počinje da grize, ali slabije nego prije podne. Ima i ovde izuzetaka što zavisi od niza okolnosti, jer u ribolovu uopšte ne postoje neka čvrsta pravila po kojima čovek može sa apsolutnom sigurnošću da utvrdi u koje vreme riba najbolje „radi“. Kod skobalja je, međutim, sigurno da je on dnevna riba i da će se rjetko koji ribolovac pohvaliti da ga je ulovio noću.
Mamac uzima nežno, čak – lukavo. Veoma je oprezan u tim prilikama, ali ponekad, kada mu naiđe dan, onda mamac napada kao pomahnitao. Iako mu meso po kvalitetu pripada poslednjoj kategoriji, jer pomalo gorči, a i puno je sitnih oštrih kostiju, skobalj se uvrstio u red sportskih riba, pa je sve više onih koje lov na ovu ribu privlači. Pretpostavljam da je to uzrokovala njegova brojnost i otpornost na zagađene vode, a time i činjenica da dobro verziran „skobljaš“ gotovo da se ne može vratiti kući bez ribe. Za skobalja treba dobro ovladati veštinom lova da bi se postigao uspjeh, a neophodni su i izvanredni refleksi. Inače, bez prihranjivanja nema rezultata. U tu svrhu se koristi dobro raskvašek i izgnječen beli hljeb, kuhana zrna heljde pomešana sa glinom i zamašćena uljem konoplje ili lana. Neki u ovu smjesu dodaju isitnjene gliste. Može da se koristi i kuhana pšenica, ali su mravlja jaja, ili lopte od hljeba u čiju je sredinu ubačen kamen (da ih voda ne nosi) za sada najbolja sredstva za mamljenje. Lopte od skvašenog i tvrdo umešenog hljeba pomešanog sa crvićima najbolja je primama za skobalja, mada prihranjivanje kuhanom pšenicom takođe nije za potcenjivanje, posebno na tekućim i brzim vodama. Različiti su i načini postavljanja crvića na udicu. Za sitniju ribu jedan, najviše dva crvića, za krupniju tri ili više u grozdu. Osnovno je da bar jedan od namontiranih crvića bude što više živ, da pokretima mami ribu. Čim ugine valja ga zamjeniti, ali i druge iz kojih je iscurela proteinska tečnost i ostala samo „futrola“. Skobalja ne treba očekivati na udicu kada se „valja“, jer tada struže vodeno bilje sa kamenja, pa drugu hranu osim toga - ne uzima. Love ga dubinski na čekanje, ali češće i uspešnije plovkom za „vožnju“. Debljina najlon konca treba da je od 0.10 do 0.20 milimetara, a udice od 10-8, na koje se sredina hljeba stavlja dronjavo (ne kao valjčić). Mamci: sredina bjelog hljeba, delićibelih dudinja, usoljena ikra krupnijih riba, mesni crvići, tjesto, komadići crvene gliste i kuhana pšenica.
sve o slatkovodnoj ribi,vrste riječne ribe,sve za ribolovce,saznaj sve o riječnim ribama
škobalj
som
Som
Najveća je slatkovodna evropska riba koja kad je posluži sreća, može da naraste i do tri metra dužine sa težinom od 250 do 300 kilograma. Građa tjela i izgled razlikuju se u mnogome od ostalih slatkovodnih riba. Izrazito velika glava sa dugim brkovima i sitnim očima, pljosnatog je oblika ali mu je trup ovalan, koji se prema repu sužava.Velika usta puna su sitnih zubića. Ispod donje vilice ima dva para kratkih brčića. Koža mu je bez krljušti – sluzava, a boja zavisi od sredine u kojoj živi. Leđa su mu uglavnom tamnozelene, smeđe ili crne boje, a trbuh prljavobjel. Šare po tjelu su mramoraste.Najradije se zadržava u dubokim virovima sve dok ga glad ne natjera da pođe u lov.
Hranu traži u blizini svoje loge u koju se obavezno sit vraća. Nije mnogo hitar i smatra se lijenom ribom, koja radije čeka žrtvu mameći je brkovima. Smatraju ga glupim, ali bez osnove, jer je inteligentniji nego što se misli. Inače je svežder. Za podmirenje „blagoutrobija“ ne prašta ničemu što u vodu dospije i može da mu posluži kao hrana. Jede gliste, puževe golaće, rovce, rakove, ribe, uginulu živinu, barske ptice, pijavice, pa čak i sapun. Izrazito veliki primerci, mogu biti opasni i za kupače.
Sa sigurnošću se zna da prvi započinje zimski san, a poslednji se budi. Izgladneli s proljeća masovno izlaze na površinu vode da se osveže kiseonikom. Posle toga, odrasliji primerci se izdvajaju i u parovima traže mesta za mrijest, koji počinje od aprila, a traje sve do jula. Ženka izbaci i do 500.000 komada ikre. Nakon toga mužjak brižljivo čuva ikru razgoneći svu ostalu ribu. Posle desetak dana iz ikre izlaze mali somići, ostaju u gnezdu izvjesno vrijeme hraneći se planktonima i sitnijim životinjicama. To traje sve dok ih roditelji ne rastjeraju. Odraslim somovima, takođe je svojstven kanibalizam. Događa se da zatru polovinu, pa čak i cjeli porod, ukoliko je voda siromašna hranom.
Mlađi somići vrlo brzo rastu. U prvoj godini dostižu težinu od oko 500 grama i dužinu od 20 cm.Primjerci od tri kilograma stari su od prilike četiri do pet godina.
Soma s razlogom smatraju noćnom grabljivicom, ali se zna da u lov izlazi rano u zoru i predveče, a ređe i tokom dana. Uveče ga trba čekati na ulasku brzaka u vir, međutim, pred zoru i tokom dana som je u viru ili na izlasku iz vira. Prava somova staništa su na ušćima rjeka i potoka naročito u vijreme kad se od kiša zamute, noseći sa sobom razne insekte, crve i vodozemce. U takvim prilikama prikrada se ispod ušća i sačekuje sve što mu voda donosi. Zna da predveče i u zoru ušćima prilaze i druge ribe u potrazi za hranom ili za osvežavanje kiseonikom, pa im pridružuje i odatle vraća najčešće sit ili okačen na udicu. Na ovakvim mjestima, radije napada živu ribu, kederovanu žabu ili raka na plivajućim udicama, nego glistu ili pijavicu zabačenu dubinski – na dno.
Rano s proljeća posle zimskog sna zapaženiji rezultati u lovu postižu se blinkerisanjem varalicama (efecet, hajnc, meps), koje treba vući kroz površinske slojeve vode. Lov varalicom ne sme biti brz, već ravnomeran i ujednačen. Slično trba postupiti i sa mrtvom ribicom namještenom na sistem udica, koju som radije napada nego varalicu.
Treba znati da je som jedina rečna riba – ljubitelj buke, nevremena, kiše, grmljavine...
Dok sve ribe bježe u skloništa som izlazi i radoznalo prati šta se to neuobičajeno događa. Tu njegovu slabost koriste profesionalni ribari za lov „bućkom“.
Kad zbog kiše vode nadođu i zamute se, soma treba tražiti blizu obale. U svim ostalim prilikama blizu je glavnim tokovima rjeka.
Lov ovog slatkovodnog kolosa gotovo je bez uspjeha ako se koristi lak i nežan pribor. Neophodna je jaka elastična i dovoljno velika udica sa jednim, dva ili tri kraka i olovni uteg težak tolikko da se suprotstavi snazi vode. Ribolovni konac nikako ne smije biti tanji od 0.50mm. Iako snažan, som je manje borben od šarana, no i pored toga valja ga smireno zamarati sve dok mu na površini vode ugledate bjelinu trbuha.
Uhvaćenog soma na obalu izvlačite uz pomoć kuke i meredova.
Som se najčešće lovi mamcima na dnu, mada naiđe u vreme mutnih voda i na plovak ukraj obale. U pronalaženju najboljih mjesta kao orijentacija neka vam posluže stabla oborena u vodu i druge podvodne prepreke iza kojih se obično skriva. Čest je gost u hladovinama vrba nadnetih nad površinom vode, a tamo gde svega toga nema, sasvim je sigurno zalegao u rupama na dnu rijeka. Ako napipate takve rupe ili im zante mjesta, strpljivo čekajte, naročito po noći. Vrlo uspešno som se lovi i „vodenim zmajem“. U toj prilici najbolji su mamci žive ribice, a potom rovci, durdubci i medicinske pijavice.
U soma je dobro razvijeno čulo mirisa, a brkovi i bočna linija (riblji radar) dopunska su čula koja reaguju na treperenja. Upravo su to ribolovci počeli da koriste od nedavno. Došli su na ideju da iznad namamčene žive ribice stavljaju komadiće spužve ili deblje, bele manje flanelske krpe natopljene ribljim uljem, pa dok se okačeni keder batrga i pokretima šalje impulse „radaru“ soma, voda istovremeno spira riblje ulje i nizvodno mirisom trasira stazu kojom će zasigurno doći „brka“, naravno samo ako ga ima.
Drugi kuhaju krv domaćih životinja i mešaju sa mlevenim mesom sardine ili ribljim uljem, pa izmešano sa pjeskom ili komadićima šljake veličine krupnijeg oraha, bacaju uzvodno da tragovi spiranja prolaze pored namjašćenih udica nizvodno od soma, koji je možda zalegao na dnu ili vrluda rekom tražeći štogod za jelo.
Mamci: Snop crnih ili crvenih glista, crna ritska glista, kišna glista, rovac, durdubok, pijavica, riječni rak, ,komadi mesa, manja polupečena ptica, riba, žaba, larva, vodene bube, valjci od hljeba izmješanog sa mljevenom svježom ribom ili sardinom i domaći sapun.
slatkovodna riba
Slatkovodne ribe-vrste
-Amur
-Babuska
-Bjelica
-Bucov
-Crvenoperka
-Deverika
-Klen(klijen)
-Lipljen
-Mladica
-Mrena
-Pastrmka(jezerska)
-Pastrmka(potocna)
-Patuljasti somic
-Plotica
-Saran(ljuskar)
-Skobalj
-Sljivar
-Smudj
-Som
-Stuka
-Amur
-Babuska
-Bjelica
-Bucov
-Crvenoperka
-Deverika
-Klen(klijen)
-Lipljen
-Mladica
-Mrena
-Pastrmka(jezerska)
-Pastrmka(potocna)
-Patuljasti somic
-Plotica
-Saran(ljuskar)
-Skobalj
-Sljivar
-Smudj
-Som
-Stuka
Pretplati se na:
Postovi (Atom)