terpan

TERPAN, CVERGLAN (Ameiurus nebulosos)

Terpan je 1880. svesnim, ali nepromišljenim postupkom prenet iz Severne Amerike u evropske vode. Uvoznici su bili ubeđeni da su uvezli vrstu soma koja može da poraste velika, ali suprotno predviđanjima uspostavilo se da je mali rastom. U našu zemlju je stigao 1902. i brzo se raširio po svim prirodnim vodama. Do 60-tih godina je bio vrlo rasprostranjen poslednjih godina se smanjio njegov broj. Živi u stajaćim vodama koje se lako zagrevaju i sporo tekućim potocima i rekama sa peskovitim ili muljevitim dnom. Naročito velike populacije terpana se nalaze u rukavcima nizijskih reka. Sa one strane Dunava je veoma redak.

U vodama koje naseljava svoja staništa nalazi u delovima sa većom dubinom (leti) i na dnu koje je puno panjeva, granja, ševara i podvodnog rastinja. Terpan je riba koja živi u jatima koja sadrže jedinke istog uzrasta. Može se naći i u plićacima (u proleće i u jesen), naročito kada je u potrazi za hranom, koju ne bira mnogo. Terpan napada sve što može da savlada i proguta, uključujući i žive ribice za kojima se ponekada digne sve do površine u nastojanju da ih. uhvati. Preko dana malo se kreće, a noću je aktivan. Polnu zrelost mužjak postiže u drugoj, a ženka u trećoj godini života.



Terpan ima zdepasto telo i široku glavu i sitne oči. Telo mu je tamno braon boje sa ljubičastim, bronzanim ili zelenim prelivima. Koža mu je sluzava – nema krljušti – i liči na soma. Na leđnom peraju ima tri oštre bodlje čiji ubodi mogu da izazovu prilično jake bolove koji traju i po nekoliko sati. Njegova najveća težina je retko preko 500 do 800 g, a dužina 20 do 25 cm.

Terpan ima neverovatnu sposobnost razmnožavanja i preživljavanja. Mresti se od kraja aprila do kraja maja ili do juna, pri čemu polno zrele ženke izbacuju relativno veliku količinu ikre. Ženka svoje gnezdo pravi na dobro skrivenim mestima, nekad i u predmetima koji se nalaze ispod vode. Izbacije do 5000 jajašaca, koja su uglavnom velika, prečnika oko 3 mm. Po završetku mresta desi se da oba roditelja čuvaju svoju ikru iz koje se izlegne mlađ za 6 -9 dana. Mlađ stara 23 -53 dana hrani se zooplanktonima, a kasnije postaje svaštojed.

Terpan svojim razmnožavanjem ugrožava populaciju ostalih ribljih vrsta u prirodnim vodama, jer jede ikru drugih vrsta u vreme njene inkubacije i što, kao grabljivica, jede i tek izleglu mlađ drugih vrsta. Nanosi velike štete ako se previše umnoži.

Meso terpana je veoma ukusno, bez kosti i veoma je tražena na tržištu.

kanifornijska pastrmka

KALIFORNIJSKA PASTRMKA (Oncorhynchus mykiss)

U hladnim potocima, alpskim jezerima nalazi prave životne uslove. Voli kiseonikom bogate, brzo tekuće vode. Postojbina su joj Evropa i Amerika, a mnogo podvrsta vrsta živi i u drugim vodama na planeti Zemlji. U našoj zemlji populacije pastrmke su rezultat poribljavanja i mogu se naći na severu u planinama, u Bakonju, u jezerima i potocima Alpa. U Mađarskoj je najznačajnije pastrmski ribnjak u Silvašvaradu i pastrmke koje odavde pobegnu, žive u potocima Sinva, Bodva i Ban.



Telo kalifornijske pastrmke je izduženo, vitko. Kožu joj pokrivaju sitne krljušti i ima mnogobrojne sitne i crne pege po čitavom telu. Peraja su joj razvijena i jaka, naročito repno peraje koje je prevučeno kožom. Čula su joj izvanredna, naročito su joj razvijeni vid i osećaj pokreta. Usta su joj duboko usečena, i sadrže puno sitnih zubića. Dužina joj je obično od 25 do 50cm a retko može da naraste i do 70cm, a težinu može postići do 7 – 10kg. Period mresta joj je od februara do aprila. Ikru polaže u pažljivo očišćene rupe. Punoglavci se izlegu već za nekoliko dana. Mlađ se hrani planktonima. U vodama koje su bogate hranom se brzo razvijaju. Mlade pastrmke konzumiraju larve insekata, leteće insekte, crve i puževe. Tek kasnije prelazi pastrmka na predatorski način života, ali i dalje rado uzima plen iz mladosti

smuđ kamenjar

Smud kamenjar

Vrlo je sličan pravom smuđu. Po građi tijela nešto je vitkiji, a leđna mu se peraje dodiruju. Škržni je poklopac sasvim pokriven ljuskama. Ljuske su mu nešto veće nego u običnog smuđa. Naraste do 50 cm i 1.5 kilograma težine. Živi u južnoj Rusiji u rijeci Volgi i Dnjepru. U nas živi u slivu Dunava te na donjim dijelovima Save i Drave.

linjak

Linjak

Linjak

Tijelo mu je dosta nisko a rep kratak i čvrst bez velikog ureza. Usta su mu mala i na uglovima ima par brčića. Ljuska mu je sitna, a koža debela i sluzava. Bočna mu je linija puna a u prednjem dijelu se blago uzdiže prema glavi. Leđa su mu tamnozelena ili sasvim tamna, a bokovi i trbuh zelenkastotamni ili zlatnožuti, što ovosi o boji i bistrini vode u kojoj živi. Živi u stajaćim i tekućim vodama Europe, bogatim biljem, muljem i glinom.
Naraste obično do 2 kg težine. Mrijesti se od svibnja do lipnja, a ikru odlaže na vodeno bilje. Zimu provede zakopan u mulju i spada među riblje vrste koje mogu živjeti s malim postotkom kisika u vodi.
Hrani se poput šarana sitnim životinjicama i mekušcima sa dna. Intenzivno se hrani samo ljeti, a zimi troši ono što je prije uhvatio.
Dosta je mirna riba. Lovi se na plovak priborom za udičarenje kao i šaran, obično u proljeće, a prihvatiti će glistu polagano i oprezno.
Što je voda bistrija, linjak se više povlači k sredini riječnog korita, inače se skriva u travama i vodenom bilju. Uhvaćen je borben pa ga treba hvatati čvrstim priborom.
Meso mu je masno i ukusno, posebno ako živi u tekućim vodama jer tada nema zadah po mulju.

amur

Amur

Pripada redu Cyprinoformes, podredu Leuciscinae. Ime je dobio po azijskoj rijeci Amur koja je dobrim dijelom granična voda između bivšeg SSSR-a i Kine. Amur živi u gornjem i srednjem toku te velike rijeke. U Kini živi u Žutoj i Crvenoj rijeci. Te su vode u svojim gornjim tokovima brze i naglo teku da bi se niže, nizvodno, razlile i poplavile velika područja. Amurova ženka pušta ikru u brzim tokovima, a voda je nosi površinom nizvodno do razlivenih područja gdje je temperatura vode viša od 20°C što je nužno za izvaljivanje ikre i daljnji razvoj amurova mlađa. Ona pušta 30 000 do 800 000 komada ikre koja se, oplođena, spušta površinom rijeke.
Amur je lijepa i pravilno građena riba. Ima dosta široko čelo i lijepe velike ljuske. Leđa su mu zelenkasta, bokovi tamniji, a trbuh svjetliji. Leđna i repna peraja su tamnije, a ostale svjetlije. Može narasti preko metra dužine i tridesetak kilograma težine. Kod nas je spolno zreo u četvrtoj godini pri težini od preko 3 kilograma. Manji mlađ se hrani planktonom, lavrama i račićima. Kad poraste, prelazi na biljnu hranu. Brzo raste. Šeste godine može doseći težinu do 5 kilograma.
Amur je prenesen u europski dio bivšeg SSSR-a i dalje u Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku. Prije četrdesetak godina mlađ amura je prenesen iz Mađarske u neka ribnjačarstva bivše Jugoslavije gdje je počeo njegov uzgoj uz šarana.
Hrani se vodenim biljem: trskom, mrijesnjakom, vodenom lećom, žabokrečinom, vodenom kugom, rogozom, a jede travu i djetelinu, ako mu se dade. Pravi je biljožder koji brzo raste.
Amur pojede dnevno mnogo vodenog bilja, gotovo toliko koliko je težak. Često ga upotrebljavaju u ribnjacima i za "čišćenje" obraslih vodenih površina.
Meso mu je izvrsno. Ipak, postoji problem mriješćenja u našim klimatskim uvjetima. Umjetnim mriješćenjem postižu se rezultati. Vrijeme njegova prirodnog mrijesta pada u doba kada naše rijeke nemaju potrebnu toplinu za njegov mrijest.
No čini se da se u zadnje vrijeme prilagodio našim vremenskim uvjetima i temperaturama vode, te se mrijesti.
Amur je otporan na neke šaranske bolesti, premda je iz istog roda. Prema svom vanjskom izgledu najsličniji je našem klenu, premda se odmah može uočiti razlika jer ima znatno manju glavu. U bivšem SSSR-u amur je postao već odavno i riba sportskih ribolovaca pa su ga tamo nasadili i u neke otvorene vode.
A i kod nas je već uobičajeno da je amur postao stanovnik zatvorenih voda. Obično su to društveni ribnjaci, bogati vodenim biljem.
Sportski ribolovci love ga na komadiće trske, a love ga kao i šarana na kukuruz, žgance, te modernijim i sofisticiranijim metodama kao što su lov "boilom".
On je borbena riba i, kad osjeti da je uhvaćen, bori se žestoko.
I kao što smo iz dosad iznesenog vidjeli amur je odlična privredna i sportska riba koja je sve više zastupljena u našim vodama.

smuđ

SmuĐ

Evo posto dolazi vrjeme grabezljivaca nije naodmet da se malo potsjetimo o njima.
SMUĐ

Stareći, smuđ postaje jako oprezan i sve ga je teže prevariti. Jedina mu je slabost znatiželja kojoj je ravna samo naša sposobnost izmišljanja novih varalica!




Opis

Vitko tijelo prekriveno je malenim veoma prijanjivim ljuskama koje smuđu na dodir daju hrapav izgled. Produljena glava završava oštrom gubicom. Široko rasječena usta posjeduju veoma razvijeno zubalo: 6 snažnih očnjaka služe ranjavanju i hvatanju plijena, ostali zubi, nešto slabiji i usmjereni prema unutra, imaju za cilj zadržavanje uhvaćenih ribica. Sjajne oči, osobite strukture mrežnice osiguravaju mu odličan vid čak i pri velikim dubinama i u nedostatku svjetlosti.
Maleni razmak dijeli prvu bodljikavu leđnu peraju od druge, koju oblikuju samo mekane zrakaste bodlje. Škržni poklopčić nema drača. Dobro vidljiva bočna linija produljuje se do repne peraje debelih i tvrdih rubova što smuđu omogućava da se brzo kreće.
Obojenost mu se mijenja u funkciji pojedinca i životne sredine. Općenito je leđni dio sivo-zelenkast, a postaje svjetliji po bokovima išaranim okomitim tamnim prugama koje pod trbuhom postaju bijelo-žutkaste. Za vrijeme parenja tijelo mužjaka postaje tamnije i tada ih zovemo Ugljenari.


Stanište i ponašanje

Smuđ osobito voli mirne i spore vode umjerene temperature. Međutim, zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, s izuzetkom jezera i visinskih rijeka, sposoban je naseliti najraznovrsnije vrste voda.
Glede staništa, on prvenstveno voli kamenita ili šljunkovita dna kao i nepravilne profile, napučene najraznovrsnijim preprekama. Pored velikih primjeraka koji su najčešće usamljeni i malo pokretni, smuđevi žive u jatu pojedinaca istog godišta i slične veličine i često se kreću, ovisno o godišnjim dobima i metereološkim uvjetima, mjesecu, suncu, vjetru... Smuđ više voli tamnije i oblačnije vrijeme i obojene vode nego žarko sunce i bistre vode, najčešće je aktivan u sumraku i noću.


Način hranjenja

Mlađ smuđa hrani se planktonom i beskralježnjacima, ličinkama, crvićima, kukcima. Odrastao smuđ uglavnom konzumira male ribe čija je veličina ograničena uskoćom njegovog jednjaka. Stareći, smuđ se sve više zanima za mrtve, bolesne ili ranjene ribe, jednom riječju poželjniji mu je plijen lak za hvatanje.
Za prehranjivanje, smuđevi love u krdu. Njihova intervencija, poput operacije komandosa, zasniva se na iznenađenju, a sastoji se od okruženja plijena prije konačnog napada. Ofenziva ne traje najčešće duže od nekoliko sekundi, najviše par minuta. Kada mahnitost opadne, lovci se vraćaju natrag da progutaju mrtve.


Razmnožavanje

Smuđ se razmnožava između travnja i svibnja, kada temperatura vode dostigne 120C. Mriještenje se odvija usred korijenja stabala blizu obala ili u dubokoj zoni šljunčanog dna. Mužjak tu priprema gnijezdo gdje ženka polaže od 150.000 do 200.000 jajašaca po kilogramu vlastite težine. Nakon što ih je oplodio, mužjak nadgleda snesena jaja tijekom cijele inkubacije koja traje desetak dana.
Rast smuđa je relativno spor: s godinom dana ima 8 do 12 cm, s dvije godine dug je 20 do 30 cm, u trećoj godini ima 40 cm. Spolnu zrelost dostiže u drugoj godini za mužjake i sa 3 godine kod ženki.


Strani nazivi

Pike-perch, walley (engleski); Zander, Sandart (njemački); lucioperca (talijanski); perca (španjolski); sandre (francuski).



Životni vijek: prosječno 15 godina, do 20 godina
Veličina: prosječno 50 cm, do 1 m
Težina: prosječno 2 kg, do 15 kg

mrena

MRENA



Mrena živi u jatu i nije nikada sama. Gustoća jata ovisi o veličini riba koje ga sastavljaju: što su veće, manje je riba u jatu i obrnuto, što su ribe manje, veći ih je broj u jatu.

Barbus barbus
Porodica Ciprinidae

Opis

Mrena ima mišičavo tijelo, vretenasta oblika, gotovo cilindričnog, savršeno prilagođnog plivanju u brzim i snažnim strujama. Prekrivena je ljuskama duboko zarinutim u tijelo i bogatom sluzi. Snažna i zdepasta glava završava ustima s mesnatim usnamam a na gornjoj rastu četiri brka odakle joj naziv brkonja. Oči su malene. Zaobljenih leđa i ravnog trbuha, lijepo se može postaviti na dno. Repna joj je peraja jako nazubljena, a analna kratka. Okoštala velika zraka leđne peraje nazubljena je na kraju. Obojenost je od smeđo-zelene na leđima do zlatnih tonova po bokovima te žutkastih po trbuhu. Repne, analne i zdjelične peraje su joj narančaste.


Staništa i ponašanje

Mrena nastanjuje tekućice i duboke vode koje nose njeno ime, a između su prve i druge kategorije. Ne boji se brzih pa čak ni bučnih valova. Baš naprotiv, upravo u tim uzburkanim zonama ona ljeti nalazi najčišću vodu i bogatu kisikom. Najdraža su joj staništa, jer pružaju istovremeno i sklonište i prehranu, dna bogata šljunkom, velikim blokovima, glomaznim kamenjem, odlagališta, nosači mostova, podnožja vodopada, otočići, vodena vegetacija, protustruje, vrtlozi... Ta snažna brkata riba, kojoj neme ravna po snazi, vrhunska je plivačica, stalno se kreće, s izvanrednom lakoćom, između kamenja, hridi i šljunka, nadmeće se sa snažnim vodenim strujama, uz pomoć ustiju oblikovanih poput prijanjaljke hvata se za podlogu.


Način hranjenja

Mrena je svežder, dobrog apetita. Neumorno rujući po dnu, može prevrnuti i veće kamenje u potrazi za dnevnim obrokom. Sve je zanima što može naći na dnu rijeke. Na njihovu žalost, i jajašca riba i mlađ su na njenu jelovniku. Ali i ličinke, kukci u svim fazama razvoja, školjke, rakovi slatkih voda, kao i alge, mahovine, crvi…


Razmnožavanje

Spolna zrelost kod mužjaka se dostiže od 4. do 5. godine života, a kod ženke u 6. godini. Razmnožavanje se odvija u funkciji temperature vode, u svibnju-lipnju, katkada u srpnju, u gornjim tokovima rijeka. Polaganje jajašaca se odvija u plitkim zonama jako bogatim kisikom sa šlujnčanim ili kamenitim dnom. Ženka polaže od 3.000 do 8.000 jajašaca koje obično oplodi nekoliko mužjaka. Mlađ se pojavi 10 do 15 dana kasnije.


Strani nazivi

Barbel (engleski); Barbe, Barbel (njemački); barbo, barbio (talijanski); barbo, barbito (španjolski), barbeau fluviatile (francuski).



Životni vijek: prosječno 12 godina, do 20 godina
Veličina: prosječno 50 cm, do 1 m
Težina: prosječno 3 kg, do 12 kg

štuka

ŠTUKA

Štuka ne preza napasti plijen velik kao trećina njezinog tijela !



Esox lucius
Porodica Esocidae


Opis

Vretenasto tijelo ovog velikog grabežljivca završava karakterističnom glavom, širokom i spljoštenom, u obliku pačjeg kljuna. Čeljust joj je opremljena s oko 700 zuba, nagnutih prema unutra. Oči, smještene na vrhu glave, omogućavaju joj široko vidno polje. Leđna peraja, položena na vrhu stražnjeg dijela tijela, služi joj za snažan zalet kad odluči napasti plijen!
Pore na glavi, smještene na obje donje čeljusti povezane s bočnom linijom, omogućuju štuki da osjeti i najmanju vibraciju s velike daljine.
Boje njezinog tijela pogodne su za savršenu kamuflažu: leđa, tamno zelene boje koja ide do crne, prošarana svjetlijim trakama, dok su bokovi zelenkasti, a trbuh bijel.


Stanište i ponašanje

Iako je možemo naći u skoro svim tipovima voda, od ušća do malih rijeka, štuka ipak najviše voli mirne vode, spore tekućice bogate vodenom vegetacijom i pune raznih prepreka, potopljenih stabala, nasutog kamenja, korijenja… gdje se ona može skrivati i proći nezapažena. Ona je samotnjak i oštro brani svoj teritorij protiv svih uljeza, čak i kad su njezine vrste.
Štuka se ne udaljava previše u potrazi za hranom. Ona je lovac u zasjedi, sposobna satima stajati nepomično, glave položene niže od ostatka tijela, jedva mičući trbušnom perajom. Kad je u vodoravnom položaju, nimalo agresivnog izgleda, to je znak da je probavljanje završeno. Ali kad joj je glava usmjerena prema gore, spremna je na skok i to je znak za opći bijeg ostalim ribama!


Način hranjenja

Odmah po rođenju, mlađ se hrani planktonom i ličinkama raznih kukaca. Brzo rastu, u samo šest tjedana dosegnu 6 do 8 cm. Nakon što dosegnu tu veličinu, zanima ih samo riba.
U pravilu, štuka napada samo bolesne, ranjene i spore ribe, ali kad se ukaže prilika, baca se i na žabe i glodavce!


Razmnožavanje

Ovisno o regiji, štuka se razmnožava od veljače na jugu, do svibnja na sjeveru. Ženke biraju plitka mjesta, bogata travom gdje, čim voda dosegne 10-11°C, polažu oko 20 000 jaja koja mužjaci odmah oplođuju.
Jaja sazru desetak dana kasnije. Tijekom sljedećih desetak dana, novorođenčad, još bez usta, stoje zakačena jednim otvorom (sisaljkom) za podlogu. Kad taj period završi, mlađ se uspravlja i započinje plivati i loviti.


Strani nazivi

Pike (engleski); Hecht, Schmuck (njemački); luccio (talijanski); lucio (španjolski); brochet (francuski).



Životni vijek: prosječno 10 godina, do 20 godina
Veličina: prosječno 60 cm, do 1,40 m
Težina: prosječno 3 kg, do 25 kg

šaran

SARAN

Taj hrabri i snažni borac na udici, ali i delikates na trpezi – naravno uz uslov da nije tovljen, živi samo u rijekama crnomorskog sliva do regiona mrene, ali i u jezerima sve do 400 metara nadmorske visine, zatim u barama, mrtvajama i ritovima. Razmnožava se na plavnim zonama sa bujnom vegetacijom na koju lepi ikru. Plodnost ženki je fantastična, jer u tri navrata u periodu mresta položi i do milion jajašca.
Ekonomska vrijednost mu je velika u privrednom ribolovu, ali ništa manje nije značajan i u sportsko-turističkom pogledu. Prenet je iz Srednje Azije, a aklimatizovao se u svim zemljama svjeta. Uglavnom se gaji u ribnjacima, ali kao što rekoh, ima ga i u donjim tokovima većih nizijskih rjeka. Ukrštanjem i selekcijama javlja se u nekoliko podvrsta od kojih su najkarakterističnije tri. Šaran, poznatiji kod nas kao divljak, ili savski šaran, sav je u krljuštima i sa znatno izduženijim i vretenastijim telom. Njegov sabrat „špigler“ manje je aerodinamičan od divljaka i sa nepravilno raspoređenim krupnim krljuštima, uglavnom duž bočne linije i leđa, ispod škržnih poklopaca i u blizini repnog peraja. Drugi rođak divljaka „lederer“ gotovo je bez krljušti, ali sa nešto manjom glavom.
Trogodišnji šaran dugačak je 30-50cm, težak 800 grama do 3 kilograma. Najveći do sada poznati prijmerak je dug 120cm i težak tačno 32 kilograma. Mora se priznati da su takvi kolosi rjetkost, a biće sve ređi u rijekama koje su sve manje (zbog zagađenja) gostoprimljive za kvalitetnu, i na promene osetljivu ribu.
Mrijesti se od maja do jula pri čemu traži priliku i topliju vodu. Polna zrelost mu nastupa već pri dužini od oko 30cm. Njegova mlađ se u početku hrani planktonima, a kasnije podvodnim biljkama, ali i ikrom drugih riba i vodenim životinjicama koje žive na dnu.
Nije na odmet napomenuti da šaran u vreme mrjesta ne uzima hranu, ili to čini vrlo rijetko.
Ova izuzetno sportska riba veoma je nepovjerljiva i plašljiva, a uz to i jako oprezna. Smeta joj svaka buka, čak i koraci ribolovaca na obali. Najradije bira duboka i skrovita mesta oko podvodnih krševa, trske, a često je gost i na podvodnim livadama gde izlazi na pašu. Poput svinje rije po mulju tražeći larve vodenih insekata i druge vodene životinjice. U vodama deficitarnim prirodnom hranom napada čak i otpatke toplokrvnih životinja. Stalna skrovišta napušta, uglavnom, kad se voda zamuti. Hranu tada traži blizu obale i na plićacima ili izlazi u površinske slojeve vode, ali izbegava maticu.
Među sportskim ribolovcima šaran važi kao najistrajniji i najžilaviji borac ako se izuzme beli amur i tolstolobik (debeločelac). Jer, uhvaćen na udicu, najrazličitijim manevrima i zadivljujućom snagom nastoji da se oslobodi. U tim trenucima svaka brzopletost, nervoza ili pokušaj da šarana bez zamaranja izvučete, mogu samo da smetaju.

Lov šarana počinje od ranog proljeća. Glavna sezona je kraj ljeta. Međutim, dobri ribolovni rezultati postižu se i petnaestak dana nakon mriješćenja. Nailaskom hladnih kiša, slane i pravih mrazeva, šaran se sprema na zimovanje. U grupama traži duboka i muljevita mesta za krtog. Zariveni u mulj jedan do drugog, prespavaju zimu, pri čemu im masno tkivo nakupljeno tokom leta, obezbeđuje neophodne životne potrebe do proljećnog buđenja.
Šaran se uglavnom lovi dubinski – na čekanje. Ali, dobri rezultati na mirnim vodama postižu se i lovom na plovak, pogotovo ako se dubina mamca podesi u slojeve vode kojima se tog dana šaran kreće. U ribnjacima, na kanalima i uopšte na tihim vodama, olovni uteg treba da je što manji i obavezno klizajući. Ovo zbog toga što šaran obavezno ispituje, njuši i lizuće mamac sve dok se ne uvjeri da mu ne „prijeti“ nikakva opasnost, tada grabi mamac i guta u pokretu. Ako oseti bilo kakav otpor (prevelika težina utega) izbacuje mamac i odlazi što je moguće dalje od mjesta gde je poplašen.
Na tekućim vodama šarana treba tražiti tamo gdje je podvodno kamenje i ilovačasto, ali nikako muljevito dno. Šaran izbjegava mulj i jake matice. Obično je u društvu deverike i platikom. Za bolji ribolov na tekućim i mirnim vodama preporučuje se prihranjivanje. Na mirnim mestima hrana se razbacuje na uskom prostoru, ali u tekućoj vodi stavlja se u žičanu mrežicu ili vrećicu od retkog materijala, koja se potapa nekoliko metara uzvodno od mjesta gde se šaran nalazi.
Ako je dno muljevito čestice hrane bi se izgubile u mulju, zato se pribegava visećim (plivajućim) mrežicama s hranom.Uspešno se za prihranjivanje koriste i zemljane lopte veličine čovečije pesnice izmešane sa hlebom, kukuruzom, pšenicom itd. Sve u svemu, prevladava mišljenje da šarana treba primamiti, a nikako tražiti. Prihranjivanje je najuspešnije raskvašenim hlebom, kukuruzom, gnječenim kuvanim krompirom, graškom, konopljanim semenom i pšenicom, bar na dan-dva ranije nego se zabace udice.


Mnogi sportski ribolovci griješe kad u lovu na šarana previše nategnu špule na čekrku. U takvim prilikama krupniji primerci kidaju ribolovni konac deblji i od 0.7mm, jer se težina više nego utrostruči prilikom snažnog trzaja. Zato špulna treba da je blago nategnuta – da „driluje“ i pri opterećenju od samo jednog kilograma. Kasnije kad uhvaćenog šarana zamarate postepeno špulnu pritežete ili otpuštate u zavisnosti od otpora koji uhvaćena riba pruža. Lov ovog snažnog borca gotovo je nezamisliv bez meredova – mreže prihvatilice, jer najjači otpor daje u trenutku kada oseti blizinu obale. Taj očajnički pokušaj da spase život treba osujetiti meredovom.

Na stajaćim vodama dobar je mamac korica hljeba, uveče i tokom noći (uz uslov da je noćni ribolov dozvoljen). Veličina korice je 2x2 cm, koju sa unutrašnje strane treba probušiti alkicom trokrake udice i nju zakačiti za karabinjer, a vrhove udice utisnuti u sredinu hleba sve dok ne osetite pod prstima da će probiti udicu. Ovaj način ribolova se obavlja bez upotrebe olovnog utega i bez plovka. Kratkim potapanjem montirane korice u vodu, postižete veću težinu mamca i duži zabačaj. U ovakvim prilikama dobro dođe i na sredini probušena kocka šećera kao uteg. Pre početka lova ovim načinom, bacite desetak komadića hleba nek plivaju na mestu pecanja. Zapamtite, neophodna je tišina bez bata nogu, svetlucanja baterijskom lampom, šibicom, cigaretom...

Da je šaran došao na mjesto pecanja saznaćete čim čujete coktanje. On najpre kupi mrvice koje otpadaju od bačenog hljeba, a onda kreće prema izvoru mrvica – većim komadićima, koje poput usisivača za prašinu uvlači u se. Posmatranjem trbuha ribolovnog konca, ili reflektujućeg staniola na vrhu štapa registrujete ugriz. Ulovljenog šarana izvlačite sa što manje buke. Nikako na štapove ne stavljajte praporce ili nekakve druge zvučne signalizatore.
Hranu na površini vode uzimaju sve dok traje mrak.

Mamci: Mlad ili kuhan stari kukuruz, kuhana pšenica, upola bareni krompir, zeleni grašak, crvena glista, larva vodene bube, bareni pasulj, hljebni valjci, za krupnije primerke komadići sitne ribe, puževi golaći, pa i voće: jagoda, malina, dudinja.
U zatvorenim vodama šaran će pre doći na običan valjak od hljeba, kukuruz, krompir i voće, ali na rijekama efikasniji su valjci od žutog kukuruznog brašna sa dodacima.

klen

KLEN

Klen živi u jatima od nekoliko desetaka riba; veći primjerci znaju često biti usamljeni.



Leuciscus cephalus
Porodica Ciprinidae


Opis

Klen ima snažno tijelo, vretenasta oblika, prilagođeno plivanju i u pojačanim vodenim strujama. Prekriveno je velikim ljuskama označenim crnom trakom. Glava, masivna i snažna, završava okruglom njuškom koja natkriva široko rasječena usta, bez brkova. Repna je peraja široka i nazubljena, a trbušne su okomito postavljene nad leđnu peraju.
Boja mu se mijenja prema obojenosti vode u kojoj živi. U pravilu, trbušna je zona bijela. Peraje su sivkaste, osim analne i zdjelične koje su narančasto-crvene. Zbog tamnog leđne i repne peraje, klen se prepoznaje i na velikim udaljenostima.


Stanište i ponašanje

Klen ima izvarednu sposobnost prilagodbe raznim sredinama, kako na razini razmnožavanja tako i u odabiru staništa. Zna odoljeti i preživjeti i tamo gdje su mnoge vrste uznazadovale. Stanovnik je tekućica, svježih ali ne i hladnih. Nalazimo ga u srednjem toku rijeka, od zone deverika do pastrvskih zona. S izuzetkom malih jezera i bara gdje ga nema jer se tu ne može razmnožavati, može živjeti i u kanalima, jezerima, pješčarama, pod uvjetom da sve te vode komuniciraju s kojom rijekom.
Zimi, klen se smješta u mirne zone blizu vodenih struja, uz šuplje obale, u sporim ali snažnim vrtlozima, uzvodno od rupa. Na proljeće prolazi stalno po sektorima gdje raste vodeno bilje, po plitkim zonama uzburkana toka, i svugdje gdje su kukci brojni. Ljeti se postavlja u zasjedu blizu površine, najčešće u sjeni, a spreman je odjednom progutati svaku vrstu poslastice. U jesen, vrtlozi i potopljene prepreke omogućuju mu bez većeg napora da najveći dio dana proboravi u prehranjivanju.


Način hranjenja

Klen je sposoban identificirati s velike udaljenosti i najmanju trunku hrane. Sve zanima tog velikog oportunistu veoma raznolikih prehrambenih navika: mekušci, rakovi, mlađ, punoglavci, razne ličinke, kopneni i vodeni kukci, biljni i organski otpaci, mahovina, alge, voće slućajno palo sa stabala... sve je dobro. No, taj ga divlji apetit ne spriječava da u svakom trenutku bude krajnje oprezan.


Razmnožavanje

Spolna zrelost kod mužjaka nastupa u četvrtoj godini, a kod ženke u petoj godini života. Razmnožavanje se odvija između travnja i lipnja, kada temperatura vode dostigne 15°C, u plitkim zonama, bogatim kisikom i čista dna. Tijekom tog razdoblja, mužjak ima življe boje i kao većina ciprinida prekriven je takozvanim svadbenom točkama po tijelu i glavi. Ženke oslobađaju od 20.000 do 200.000 jajašaca koja, jednom oplođena, prijanjaju za šljunak. Inkubacija traje tjedan dana, a rast mlađi je dosta brz.


Strani nazivi

Chub (engleski); Dobel (njemački); cavedano (talijanski); cacho (španjolski), chevaine (francuski).

škobalj

Skobalj



Skobalj, škobalj, podust, jatnik, šljivar, a ima još puno narodnih imena, najbrojnija je riba u našim rijekama. Naseljava sve regione, počev od nizijskih pa do pastrmskih voda, ali su naj brojniji u regionu mrene. Tjelo mu je duguljasto, malo spljošteno, leđa tamno zelena, a bokovi i trbuh srebrnasto bjeli. Gornja vilica mu je hrskavičava i nešto izdužena u odnosu na donju, pa otud u mnogim krajevima narodno ime – podust.

Mrijesti se u aprilu i maju, naraste, ali rjetko i do 2 kilograma. Dok je mlad (skobalj sprudaš), hrani se planktonima, a kasnije algama, sitnim vodenim životinjicama i ikrom drugih riba. Može da živi u stajaćim vodama ali ih nevoli. Skobalj je jatna riba koja se uvjek drži dna izuzev u sparnim ljetnjim danima kada izlazi na površinu vode. Najbolja mjesta za lov skobalja su tamo gdje se brzina toka smanjuje, a dubina naglo povećava.

Što je tok vode ravnomjerniji i pravilniji to je bolje mjesto za lov ove ribe. Sezona lova na skobalja počinje krajem maja i traje do polovine oktobra. U to vrjeme skobalj naj aktivnije grize, ali ga sa nešto manje uspjeha love tokom cjele godine. Intenzivno napada mamce dva sata po izlasku sunca pa do 11 časova. Tada se zasiti i hrana ga ne zanima sve do popodne između 15 i 16 časova. Onda ponovo počinje da grize, ali slabije nego prije podne. Ima i ovde izuzetaka što zavisi od niza okolnosti, jer u ribolovu uopšte ne postoje neka čvrsta pravila po kojima čovek može sa apsolutnom sigurnošću da utvrdi u koje vreme riba najbolje „radi“. Kod skobalja je, međutim, sigurno da je on dnevna riba i da će se rjetko koji ribolovac pohvaliti da ga je ulovio noću.
Mamac uzima nežno, čak – lukavo. Veoma je oprezan u tim prilikama, ali ponekad, kada mu naiđe dan, onda mamac napada kao pomahnitao. Iako mu meso po kvalitetu pripada poslednjoj kategoriji, jer pomalo gorči, a i puno je sitnih oštrih kostiju, skobalj se uvrstio u red sportskih riba, pa je sve više onih koje lov na ovu ribu privlači. Pretpostavljam da je to uzrokovala njegova brojnost i otpornost na zagađene vode, a time i činjenica da dobro verziran „skobljaš“ gotovo da se ne može vratiti kući bez ribe. Za skobalja treba dobro ovladati veštinom lova da bi se postigao uspjeh, a neophodni su i izvanredni refleksi. Inače, bez prihranjivanja nema rezultata. U tu svrhu se koristi dobro raskvašek i izgnječen beli hljeb, kuhana zrna heljde pomešana sa glinom i zamašćena uljem konoplje ili lana. Neki u ovu smjesu dodaju isitnjene gliste. Može da se koristi i kuhana pšenica, ali su mravlja jaja, ili lopte od hljeba u čiju je sredinu ubačen kamen (da ih voda ne nosi) za sada najbolja sredstva za mamljenje. Lopte od skvašenog i tvrdo umešenog hljeba pomešanog sa crvićima najbolja je primama za skobalja, mada prihranjivanje kuhanom pšenicom takođe nije za potcenjivanje, posebno na tekućim i brzim vodama. Različiti su i načini postavljanja crvića na udicu. Za sitniju ribu jedan, najviše dva crvića, za krupniju tri ili više u grozdu. Osnovno je da bar jedan od namontiranih crvića bude što više živ, da pokretima mami ribu. Čim ugine valja ga zamjeniti, ali i druge iz kojih je iscurela proteinska tečnost i ostala samo „futrola“. Skobalja ne treba očekivati na udicu kada se „valja“, jer tada struže vodeno bilje sa kamenja, pa drugu hranu osim toga - ne uzima. Love ga dubinski na čekanje, ali češće i uspešnije plovkom za „vožnju“. Debljina najlon konca treba da je od 0.10 do 0.20 milimetara, a udice od 10-8, na koje se sredina hljeba stavlja dronjavo (ne kao valjčić). Mamci: sredina bjelog hljeba, delićibelih dudinja, usoljena ikra krupnijih riba, mesni crvići, tjesto, komadići crvene gliste i kuhana pšenica.

som

Som

Najveća je slatkovodna evropska riba koja kad je posluži sreća, može da naraste i do tri metra dužine sa težinom od 250 do 300 kilograma. Građa tjela i izgled razlikuju se u mnogome od ostalih slatkovodnih riba. Izrazito velika glava sa dugim brkovima i sitnim očima, pljosnatog je oblika ali mu je trup ovalan, koji se prema repu sužava.Velika usta puna su sitnih zubića. Ispod donje vilice ima dva para kratkih brčića. Koža mu je bez krljušti – sluzava, a boja zavisi od sredine u kojoj živi. Leđa su mu uglavnom tamnozelene, smeđe ili crne boje, a trbuh prljavobjel. Šare po tjelu su mramoraste.Najradije se zadržava u dubokim virovima sve dok ga glad ne natjera da pođe u lov.

Hranu traži u blizini svoje loge u koju se obavezno sit vraća. Nije mnogo hitar i smatra se lijenom ribom, koja radije čeka žrtvu mameći je brkovima. Smatraju ga glupim, ali bez osnove, jer je inteligentniji nego što se misli. Inače je svežder. Za podmirenje „blagoutrobija“ ne prašta ničemu što u vodu dospije i može da mu posluži kao hrana. Jede gliste, puževe golaće, rovce, rakove, ribe, uginulu živinu, barske ptice, pijavice, pa čak i sapun. Izrazito veliki primerci, mogu biti opasni i za kupače.

Sa sigurnošću se zna da prvi započinje zimski san, a poslednji se budi. Izgladneli s proljeća masovno izlaze na površinu vode da se osveže kiseonikom. Posle toga, odrasliji primerci se izdvajaju i u parovima traže mesta za mrijest, koji počinje od aprila, a traje sve do jula. Ženka izbaci i do 500.000 komada ikre. Nakon toga mužjak brižljivo čuva ikru razgoneći svu ostalu ribu. Posle desetak dana iz ikre izlaze mali somići, ostaju u gnezdu izvjesno vrijeme hraneći se planktonima i sitnijim životinjicama. To traje sve dok ih roditelji ne rastjeraju. Odraslim somovima, takođe je svojstven kanibalizam. Događa se da zatru polovinu, pa čak i cjeli porod, ukoliko je voda siromašna hranom.
Mlađi somići vrlo brzo rastu. U prvoj godini dostižu težinu od oko 500 grama i dužinu od 20 cm.Primjerci od tri kilograma stari su od prilike četiri do pet godina.
Soma s razlogom smatraju noćnom grabljivicom, ali se zna da u lov izlazi rano u zoru i predveče, a ređe i tokom dana. Uveče ga trba čekati na ulasku brzaka u vir, međutim, pred zoru i tokom dana som je u viru ili na izlasku iz vira. Prava somova staništa su na ušćima rjeka i potoka naročito u vijreme kad se od kiša zamute, noseći sa sobom razne insekte, crve i vodozemce. U takvim prilikama prikrada se ispod ušća i sačekuje sve što mu voda donosi. Zna da predveče i u zoru ušćima prilaze i druge ribe u potrazi za hranom ili za osvežavanje kiseonikom, pa im pridružuje i odatle vraća najčešće sit ili okačen na udicu. Na ovakvim mjestima, radije napada živu ribu, kederovanu žabu ili raka na plivajućim udicama, nego glistu ili pijavicu zabačenu dubinski – na dno.
Rano s proljeća posle zimskog sna zapaženiji rezultati u lovu postižu se blinkerisanjem varalicama (efecet, hajnc, meps), koje treba vući kroz površinske slojeve vode. Lov varalicom ne sme biti brz, već ravnomeran i ujednačen. Slično trba postupiti i sa mrtvom ribicom namještenom na sistem udica, koju som radije napada nego varalicu.
Treba znati da je som jedina rečna riba – ljubitelj buke, nevremena, kiše, grmljavine...
Dok sve ribe bježe u skloništa som izlazi i radoznalo prati šta se to neuobičajeno događa. Tu njegovu slabost koriste profesionalni ribari za lov „bućkom“.
Kad zbog kiše vode nadođu i zamute se, soma treba tražiti blizu obale. U svim ostalim prilikama blizu je glavnim tokovima rjeka.
Lov ovog slatkovodnog kolosa gotovo je bez uspjeha ako se koristi lak i nežan pribor. Neophodna je jaka elastična i dovoljno velika udica sa jednim, dva ili tri kraka i olovni uteg težak tolikko da se suprotstavi snazi vode. Ribolovni konac nikako ne smije biti tanji od 0.50mm. Iako snažan, som je manje borben od šarana, no i pored toga valja ga smireno zamarati sve dok mu na površini vode ugledate bjelinu trbuha.

Uhvaćenog soma na obalu izvlačite uz pomoć kuke i meredova.
Som se najčešće lovi mamcima na dnu, mada naiđe u vreme mutnih voda i na plovak ukraj obale. U pronalaženju najboljih mjesta kao orijentacija neka vam posluže stabla oborena u vodu i druge podvodne prepreke iza kojih se obično skriva. Čest je gost u hladovinama vrba nadnetih nad površinom vode, a tamo gde svega toga nema, sasvim je sigurno zalegao u rupama na dnu rijeka. Ako napipate takve rupe ili im zante mjesta, strpljivo čekajte, naročito po noći. Vrlo uspešno som se lovi i „vodenim zmajem“. U toj prilici najbolji su mamci žive ribice, a potom rovci, durdubci i medicinske pijavice.
U soma je dobro razvijeno čulo mirisa, a brkovi i bočna linija (riblji radar) dopunska su čula koja reaguju na treperenja. Upravo su to ribolovci počeli da koriste od nedavno. Došli su na ideju da iznad namamčene žive ribice stavljaju komadiće spužve ili deblje, bele manje flanelske krpe natopljene ribljim uljem, pa dok se okačeni keder batrga i pokretima šalje impulse „radaru“ soma, voda istovremeno spira riblje ulje i nizvodno mirisom trasira stazu kojom će zasigurno doći „brka“, naravno samo ako ga ima.
Drugi kuhaju krv domaćih životinja i mešaju sa mlevenim mesom sardine ili ribljim uljem, pa izmešano sa pjeskom ili komadićima šljake veličine krupnijeg oraha, bacaju uzvodno da tragovi spiranja prolaze pored namjašćenih udica nizvodno od soma, koji je možda zalegao na dnu ili vrluda rekom tražeći štogod za jelo.
Mamci: Snop crnih ili crvenih glista, crna ritska glista, kišna glista, rovac, durdubok, pijavica, riječni rak, ,komadi mesa, manja polupečena ptica, riba, žaba, larva, vodene bube, valjci od hljeba izmješanog sa mljevenom svježom ribom ili sardinom i domaći sapun.

slatkovodna riba

Slatkovodne ribe-vrste

-Amur

-Babuska

-Bjelica

-Bucov

-Crvenoperka

-Deverika

-Klen(klijen)

-Lipljen

-Mladica

-Mrena

-Pastrmka(jezerska)

-Pastrmka(potocna)

-Patuljasti somic

-Plotica

-Saran(ljuskar)

-Skobalj

-Sljivar

-Smudj

-Som

-Stuka